• Svakog dana na Zemlji izumru 3 biljne ili životinjske vrste

• I najveće je drvo izraslo iz malog sjemena

• Ako se ne nasiti zemlja neće ni čovjek

• Zemlja je majka koja nikad ne umire

• Čovjek pripada Zemlji

• Voli i čuvaj Zemlju

• Ako priroda hoće lijevo,ne idi desno

• Ne optužuj prirodu!Ona je svoje učinila, a sad ti učini svoje

• Industrija cvate;vidi se po mrtvoj prirodi

• Bolje aktivan danas,nego radioaktivan sutra

• Odgovorni smo za to što radimo, ali i za ono što ne radimo

 

 

 

Novinarska družina

 

KRATAK OSVRT NA TEČAJ

ZA GLOBE VODITELJE - KARLOVAC rujan 1998.

 

 

Kao i obično naš trio sačinjen od dva “novinara” i jednog “ fotografa”

zapao je mukotrpan, na prvi pogled dosadan posao da obradimo predavanje o globe programu iako smo vikend mogli puno bolje isplanirati.No naša voditeljica “Nancy” je bila toliko dosadna da smo ipak “dobrovoljno” pristali samo da je skinemo sa vrata. I tako smo se “zaletjeli” u našu školu gdje se održavalo predavanje,“zgrabili” smo na ulazu par propusnica na koje smo važno napisali “novinari”. Tako opremljeni uletjeli smo usred predavanja pred “gomilu” profesora i profesorica koji u prvi mah nisu mogli ništa izgovoriti ili nisu htjeli nego su nam samo znakovima pokazali da uđemo i sjednemo što smo vrlo rado prihvatili. Čim smo sjeli počeli smose praviti pametni ko’ fol zapisivati neke bilješke sa predavanja. Tek nakon prvih par sati predavanja, te nakon litara ispijena kave i milijuna popušenih cigareta pomislili smo kako je naša draga odgajateljica ipak bila u pravu zbog toga što smo se tek tada počeli upoznavati sa svim tim profesorima koji uopće nisu bili nalik uobičajenoj slici koju “mi” imamo o njima već su se počeli čak ponašati gore nego učenici (čast iznimkama). Taj dan je protekao jako sporo tako da se novinarska ekipa nakon večere izvukla van na hladno i osvježavajuće piće (na vama je da pododite koje).

Drugi dan nakon teškog ustajanja u 08:00 h (zahvaljujući intervenciji profesorica probuđenih tako rano) krenuli smo na doručak koji nam nije baš prijao. Najzanimljivije što se događalo zbilo se u popodnevnim satima kada je na dnevni red došla “radionica” u kojoj su poštovani kolege profesori dobivali zadatke da pojedine listove i izbojke poslažu po nekom određenom smislu. U vrijeme te radionice “vaši voljeni novinari” koji inače polaze Šumarsku i drvodjeljsku školu su se valjali od smijeha uzaludnim pokušajima i na humorističan način domišljatim podjelama. Nakon svih dnevnih dogodovština uslijedile su noćne kada su se vaši “pametni” novinari dosjetili da “upucaju” noćni ugođaj sobe pune profesorica. Budući da su nas uhvatili u našoj namjeri te nam skoro slomile vratove i ekstremitete pokušali smose pomiriti s njima uz pokoju partiju bele (sudjelovala su dva mješovita para!?). Tko je pobijedio a tko izgubio uopće nije važno (mi znamo a na vama je da mislite). Nedjelja je prošla jako brzo te nam je na kraju bilo jako žao što se rastajemo od naših novih prijatelja i prijateljica od kojih smo dobili jako puno pohvala (tko zna zbog čega?) i kojima se ovim putem zahvaljujemo.

                                                                                Zlatko Popić

 

 

L O V A C  - N I K A D      S H V A Ć E N,

U V I J E K     S R E T A N

U sklopu redovnog školovanja u srednjoj šumarskoj i drvodjeljskoj školi u Karlovcu učenici četvrtih razreda šumarskog usmjerenja, kao redovni nastavni predmet imaju i lovstvo. Po završetku četverogodišnjeg školovanja stječu potvrdu o položenom lovačkom ispitu, te se mogu učlaniti u bilo koje lovačko društvo u Republici Hrvatskoj, a time postaju i aktivni članovi Lovačkog saveza Hrvatske. Kroz nastavni plan i program lovstva učenici se upoznaju s mnogim pojedinostima vezanim za ovaj atraktivan i za nas šumare važan pedmet.

Treba naglasiti važnost za nas šumare u lovstvu:

“Cilj nije uzgojiti pa loviti divljač, nego dovesti u sklad divljač i prirodu”.

Što je zapravo lov? Je li to samo “ubijanje ili hvatanje životinja u prirodi radi materijalne koristi ili razonode” kao što kaže već zastarjela Opća enciklopedija? Neka oproste njezini pisci, ali ta uopćena definicija ni izdaleka ne daje pravu sliku. “Ubijanje” je grozna riječ koja s lovom nema baš ništa zajedničko. Lov je ipak nešto drugo, mnogo više i plemenitije od obične razonode.

Koju definiciju za lov upotrijebiti, a da bi bila svima jasna? Je li lov samo šport , zadovoljstvo, vježba za duh i tijelo? Ne! Lov je nauk i način življenja. To je vrsta religije, kult poštivanja prirode i njezinih ljepota. To je najuzvišenije i najdublje zadovoljstvo koje čovjek može osjetiti u svom kratkom životnom vijeku kojega se nikad ne može zasititi.

Lov je nagonski podražaj koji jednom kad se u čovjeku probudi nikad ne prestaje.

Ne zatiru ga ni starost, ni bolest, ni siromaštvo. Poput opojnog sredstva zaokuplja srce i dušu, razum i osjećaje, sva osjetila i instinkte. To je prije vega radost življenja, druženja s ljudima i prirodom . To je trenutni zaborav na sve životne poteškoće, a katkad čak i dobrodošao bijeg od okrutne stvarnosti.

Lovac nije osoba koja se bavi lovom , nego osoba koja živi s lovom. Lovac se ne postaje. Lovac se rađa. Lovac ne umire, on se samo seli u vječna lovišta. Pa ipak ima i onih koji se lovcima nazivaju, a koji to u biti nisu.

Većina ljudi donekle može razumijeti lov zbog mesa ili rekreacije, ali pravi lovac u biti je neshvaćen. Njega mnogi kritiziraju, često ga nazivajući ubojicom, a njegovo ponašanje tumače kao sadizam ili psihopatiju. Oni naprosto ne mogu shvatiti to stanje duha u kojemu se lovac zaodjenut prirodom i njezinim ljepotama raduje životu i suočava sa smrću.

Čin odstrjela divljači, koliko god okrutno izgledao, samo je jedna epizoda u cijeloj toj priči što se lovom naziva. A lov je i uzgoj i zaštita divljači, a ponajprije plemeniti odnos prema prirodi i svim njezinim živim bićima.

Upravo zbog tog odstrela divljači lovac je na udaru kritike. I kako zapravo opravdati to, uvjetno nazvano “ubijanje” životinja? Vrlo teško je naći pravi odgovor na to licemjerno pitanje. Pa zar humani odstrjel divljači nije mnogo manji zločin od nebrojenih drugih uobičajenih društvenih pojava i radnji? Zar svaki stanovnik zemaljske kugle ne ubija životinje izravno ili neizravno? Zar se onda i kupnja telećeg odreska u mesnici ne bi mogla nazvati plaćenim ubojstvom?

Lov se može samo doživjeti. Treba osjetiti opojne mirise prirode dok se budi nedjeljno jutro. I čuti tiho šaputanje vjetra u krošnjama usnulih stabala. Treba gaziti po travi umivenoj jutarnjom rosom ili upadati u mekano blato po nepreglednim maglovitim oranicama. Ili pak oprezno skakutati po oštrim kamenitim vrletima s pogledom na morsko plavetnilo.

Teško da mogu opisati ono lupanje srca dok mi do uha sve jače dopiru zvonki glasovi goniča. Ili možda onaj jedinstveni osjećaj dok napeto stojim iza skamenjenog ptičara očekujući svakog trenutka da divljač prhne ispred mene. Koje je to praiskonsko zadovoljstvo kad čovjek postane svjestan svoje nemoći bez psa, tog svog prvog i najvjernijeg četveronožnog prijatelja. A on pak mora poznavati sve osobine svoga gospodara i razumijeti sve njegove želje. Nemoguće je opisati i sam taj doživljaj povratka iz lova, to blaženo stanje nakon mnoštva prelijepih događaja.

Stoga i ne pokušavajte “običnim smrtnicima” objasniti svoje lovačke osjećaje i unutarnje porive. Koliko se god trudili, oni vas neće razumjeti. Nemojte ih zato kriviti, možete ih samo žaliti što nisu lovci.

Jer biti lovac velika je sreća u životu!

                                                                Roman Rosavec, 4.b